Osman Šehdi – Putopis

Osman-efendi Kadić, Šehdi, Bjelopoljac (Akovali), rođen krajem 17. stoljeća, bio je visoki činovnik Osmanskog Carstva, pjesnik, vakif i ljubitelj knjige. Svojim djelovanjem ostavio je značajan trag u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine i posredno dao veliki doprinos Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Kao visoki činovnik Osmanskog carstva predvodio je diplomatsku misiju u Rusiji 1757./1758. godine, i detaljno je opisao u djelu Rusya Sefâretnâmesi. Kao pjesnik, ostavio je iza sebe pjesnički Divan, a kao zaljubljenik u knjige i vakif, u dvorištu Careve džamije je 1757. godine osnovao biblioteku.

Ova publikacija sastoji se od tri dijela: uvodne studije o Šehdijinom životu i djelu, integralnog prijevoda njegovog putopisa iz Rusije, te publikacije U dvorištu Careve džamije, objavljene 1916. godine povodom gašenja njegove biblioteke.

Uvodna studija, uz detaljne biografske podatke, pruža teorijski i historijski okvir za razumijevanje kako žanra sefaretname općenito, tako i Šehdijinog putopisa iz Rusije, te donosi osnovne informacije o njegovom pjesničkom Divanu.

Centralni dio ove publikacije čini integralni prijevod djela Rusya Sefâretnâmesi – Putopis iz Rusije. Djelo donosi detaljan opis njegove diplomatske misije u Rusiji 1757./1758. godine, i kao takvo svjedoči o jednom od najznačajnijih perioda osmanske diplomatije i kulturnih kontakata s Evropom. Uz izvještaj o ceremonijama i pregovorima, nudi i autentične informacije o ruskom društvu, arhitekturi, vojsci, običajima i političkim prilikama sredinom 18. stoljeća.

U trećem dijelu knjige prenesen je cjeloviti tekst U dvorištu Careve džamije autora Sejfudina Kemure, njenog posljednjeg hafizi kjutuba, bibliotekara, prvi put objavljen 1916. godine u Sarajevu u izdanju Islamske dioničke štamparije. Napisan je povodom gašenja i rušenja Šehdijine biblioteke u Sarajevu, i predstavlja važan izvor za rekonstrukciju njene historije. Autor u njemu donosi podatke o osnivanju i arhitekturi biblioteke, vakufskim odredbama, pečatima, ekslibrisima, kao i o kasnijim vakufima koji su osiguravali njen rad, pozivajući se na primarne izvore, što ovo autentično svjedočenje čini posebno vrijednim.