IN Memoriam: Hadžem Hajdarević (1956-2023)

U ponedjeljak, 4.12.2023. godine na Ahiret je preselio istaknuti bosanskohercegovački pisac i pjesnik Hadžem Hajdarević. Samo nekoliko dana prije smrti učestvovao je u programu “Tezkirtenama” u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u okviru koje je govorio o Mehmedu Muzejzinoviću i Fejzulahu Hadžibajriću. U posljednje vrijeme s radošću smo ga i često viđali u prostorijama Biblioteke. U oktobru prošle, 2022. godine održao je u Biblioteci predavanje na temu “Poezija Bošnjaka u rukopisima Gazi Husrev-begove biblioteke”. U maju 2018. godine u IIN Preporod objavio je tekst posvećen Zejnilu Fajiću u kojem je govorio o svom doživljaju Gazi Husrev-begove biblioteke.

U znak sjećanja na našeg prijatelja, čovjeka od knjige i pera, rahmetli Hadžema Hajdarevića, prenosimo njegov tekst u cjelini, uz molbu dragom Bogu da ga obraduje najljepšom nagradom na Ahiretu i susretom sa njegovom voljenom kćerkom Selmom koju je na bolji svijet ispratio u januaru 2014. godine.

Priča o bibliotekaru Zejnilu Fajiću

Ponekad poželim pomisliti: Svijet nije toliko zao kako se u stvarnosti i u medijima voli predstavljati, biblioteke bi mogle postati svjetlija i sigurnija mjesta naše budućnosti. Doći će i to vrijeme kad sve što vidimo, želimo, osjećamo, pamtimo neće biti povinuto ponižavajućim političkim diskursima i jednako vrijeđajućim profitokracijskim logikama, ljudski se rod jednom, i zavazda, mora dozvati pameti, a na vratima biblioteka i među koricama fundamentalnih knjiga svjetske duhovne i kulturne baštine bit će moguće pronaći utočište za sve što čovjekova duša ushtije i što joj zanedostaje.

 Biblioteke su znatno više od nacionalne i općedruštvene memorije; one su izvidnice prema pouzdanijoj budućnosti čovječanstva. Takav je, nekako, bio moj odnos prema instituciji biblioteke onih dalekih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad sam, kao učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, dolazio u prostorije Gazi Husrev-begove biblioteke, u Ulici Pariške komune, kako se, čini mi se, zvala današnja Ulica Isa-bega Ishakovića, pomalo sramežljivo ulazio u prostoriju na čijim je vratima verzalom pisalo: Čitaonica i u kataloškim karticama tražio publikacije koje su mi se činile važnim za čitanje. U Biblioteku smo išli na profesorski i prijateljski nagovor našega medresanskog razrednog starješine profesora Omera Nakičevića. Tamo sam pronašao onaj svijet koji nisam mogao naći u školskim klupama i Medresinu nastavnom planu I programu. Pogotovo kad je u pitanju povijest Bosne i naroda kojemu pripadam. U vrlo živim vannastavnim aktivnostima, pripremali smo male literarno-dramske programe za učenike I profesore Medrese. Jednom je, tako, naše razredno odjeljenje, dok je Medresa još bila u Dobrovoljačkoj ulici (danas: Ulica Hamdije Kreševljakovića), scenski postavilo “Dairu hodže Mešana” od Huseina Dubravića Đoge. Nastava “srpskohrvatskoga jezika” i književnosti bila je skrojena da nikad ne čujemo za Bašagića, Ćatića, Mulabdića, za Bošnjak, Behar, Gajret, Ogledalo, da nemamo pojma o mnogim bosanskim muslimanskim glasilima na prijelomnici XIX i XX stoljeća i u prvoj polovini XX stoljeća.

Dok sam bio u Medresi, pogotovo kasnije, u vrijeme studentovanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, naročito me zanimala ona zabranjena, subverzivna“problematična”, progonjena literatura, glasila poput El-Hidaje, ili izdanja Glasnika u vrijeme Drugoga svjetskog rata, interesirali su me autori koji su
bili pod postojećom ideološkopolitičkom paskom, tekstovi o Mladim muslimanima, i sve sam te publikacije dobijao na čitanje isključivo preko bibliotekara Zejnila Fajića (1934-2004), s kojim sam imao “čvrstu riječ” da samo meni trebaju te knjige, ili publikacije, i da nikome neću vani pričati šta sam čitao i preko koga sam došao do tih izdanja. Bibliotekar Zejnil imao je veliko povjerenje u mene. Čitaonica je, inače, bila jedna prizemna prostorija, duž koje je, od vrata i skoro do prozora što je gledao prema
Miljacki, bio dugi sto prekriven zelenom čohom. Uza zid, na desnoj strani, bio je sto za kojim bi sjedio neko od dežurnih bibliotekara. Ponekad mi je sugerirano da korice nekih izdanja prikrijem novinama i, ako izlazim iz prostorije, da povedem računa kako sam za sobom ostavio knjigu. Tišina je bila gotovo
ljekobiljna. (Danas se u toj prostoriji upriličuju svečani prijemi kod reisu-1-uleme. Odlazi se na bajramska čestitanja. Mene tamo, posljednjih desetak godina, uglavnom nema.)

Zejnila Fajića bilo je lahko prepoznati po obaveznoj cigareti koju je stalno držao u ustima. Zapravo, to je bio ostatak gotovo ispušene cigarete, taj skori opušak stajao bi slijepljen o donju Zejnilovu
usnu poput turskoga latiničnog slova Ã. Nije mu smetalo da tako razgovara, lista knjige, šali se s drugima, doziva kolege, odlazi po naručene knjige, piše. Cigarete ne bi jedino bilo kad bi ulazio na podne-namaz ili ikindiju-namaz u Carevu džamiju… Jednom me upitao odakle sam, zašto me toliko svašta interesuje i to me osokolilo da ga priupitam mogu li s njim malo među knjige… Bio sam, sjećam se, strašno razočaran u kakvim uvjetima žive mnogi važni rukopisi, koliko se u zraku osjećala vlaga I ustajalost. I tad se govorilo da se za Gazi Husrev-begovu biblioteku mora hitno naći neki primjereniji bibliotečki I knjigoskladišni prostor. Volio sam listati stare knjige, mirisati ih, čitati. Pogotovo kad je u pitanju bila periodika. U poeziji Muse Ćazima Ćatića pronalazio sam istu onu bosansku tugu koju ću u kasnijim godinama često susretati i u vlastitom poetskotvornim doživljavanjima vremena i stvarnosti.

Bio sam oduševljen prozama Edhema Mulabdića, Huseina Dubravića Đoge, pa pjesničkim dionicama Ismeta Žunića ili Nazifa Resulovića, rasutim po ondašnjoj periodici. O ponekima od tih autora pisao sam male članke u đačkom listu Zemzem. U svijest mi je bilo utisnuto osjećanje neke društvene zakinutosti, konkretnije, bosanske muslimanske zakinutosti u odnosu na postojeću vlast i politički sistem, ali i
nade da, jednom, literatura i kultura neće morati biti izložena ideološkom marginaliziranju. (Danas, međutim, vidim kako unutar bošnjačke svijesti o sebi jednako traje teror polariziranih svjetova. Bar kad
je u pitanju svijest o nacionalnoj povijesti i kulturi. Na tim razrokim matricama unutarbošnjačkih ideoloških podvojenosti raznorazni samozvani nacionalni mesije i mesijanci grade svoje svakodnevne naciokicerajske kule i oblake po internetskim naciokratskim mazlumistanima, brbljavilištima, idiotistanima, vrijednim najviše prezira, gađenja i žalosti što je baš tako.)

Ne znam jesam li ikad sreo bibliotekara Zejnila Fajića a da nije bio vedar, nasmijan, horan za lijepu i ugodnu priču. Dok oblikujem ovaj tekst, odsvuda mi iskaču Fajićeve slike iz različitih bibliotekarskih
zauzetosti. Najviše iz prostorije čitaonica. Zejnil je bio malo “mrke masti”, kako bi rekli i u mome i u njegovu kraju. Malo je koje zanimanje u tolikoj mjeri društveno značajno i časno kao posao bibliotekara. Pitao sam Muhameda Hodžića, sadašnjeg uposlenika u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, zna li mi nešto više kazati o rahmetli Zejnilu, ali sve što mi je mogao reći bilo je nekoliko prigodnih anegdota i bio-bibliografska bilješka pripravljena za Monografiju Gazi Husrev-begove biblioteke. Tako sam i mogao saznati da je Zejnil Fajić rođen 20. oktobra u Tušilima, Općina Trnovo. Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1957., a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao 1963. godine, nakon čega je bio na šestomjesečnoj specijalizaciji na Orijentalnom institutu za čitanje i obradu rukopisa i dokumenata na orijentalnim jezicima. U biografskim podacima stoji da je jedno vrijeme bio direktor osnovne škole u Šabićima, pa imam u više sarajevskih džemata. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci je na bibliotečkim poslovima bio uposlen od 1971. do 1999. godine. Bio je i član Savjeta Biblioteke u vremenu 1987-1992. godine. Napisao je veliki broj radova vezanih za bosansku muslimansku baštinu otkrivenu u rukopisnoj građi pohranjenoj u Gazijinoj biblioteci. Naročito se bavio slaganjem bibliografija, pa je, između ostaloga, sačinio Bibliografiju Glasnika Vrhovnoga islamskog starješinstva i Rijaseta Islamske zajednice od 1983. do 1992. godine. Svoje radove je objavljivao u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke, Glasniku, Islamskoj misli, Hercegovini, Kabesu, Muallimu, Preporodu. Nekoliko
je godina uređivao kalendarski dio godišnje publikacije Islamske zajednice Takvim.

Na Ahiret je preselio u mjesecu u kojemu je i rođen, pet dana kasnije, 25. oktobra 2004. godine. Nije mi
poznato na koji se način ustanova u kojoj je Zejnil Fajić radio sjeća svojih bivših uposlenika. Monografija je bio dobar način da se mnogo šta spasi od zaboravljanja. Gazi Husrev-begova biblioteka sad je u modernom zdanju i isti oni rukopisi i knjige iz nadgradbenih pridodataka Carevoj džamiji sad su u mnogo komfornijem i zaštićenijem položaju. Vremena se mijenjaju, kao i ljudi, kao i naši odnosi prema nacionalnom blagu i nacionalnim vrijednostima. Biblioteke sam uvijek doživljavao kao mjesta za susretanja različitih vlastitihi općih sjećanja, različitih spoznajnih iskustava, zato se, iskreno, nadam da, recimo, iste one stranice bosanske muslimanske periodike na prijelomu XIX i XX stoljeća listaju danas neke nove, mlade radoznale oči, samo ne više list po list, nego, naravno, u digitaliziranoj formi. Rahmetli Zejnil Fajić je sigurno bio među onima koji se radovao svemu što omogućava napredak i povoljnije uvjete za sve one koji čuvaju, promoviraju, unapređuju znanje i zdravu svijest o znanju…
Rahmet mu strpljivoj i plemenitoj duši! 

(Hadžem Hajdarević, Preporod,Islamske informativne novine. god. XLVIII, Broj 5/1111. 1. mart 2018, str. 59)