KO JE DERVIŠ MUSTAFA MEVLEVI?
Najstariji podatak o dervišu Mustafi Mevleviji zabilježio je Evlija Čelebi u svome Putopisu, gdje je u opisu mevlevijske tekije na Bendbaši zapisao: ”Ima dvoranu za obrede derviša (simaḫane), sobu za razgovor (mejdan) i sedamdeset-osamdeset derviških ćelija s galerijom gdje derviši sviraju (mutreban), s kuhinjom (‘˜imaret) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama Bog udovoljava. Starješina njenih svirača (najzen-baši), kaligraf derviš Mustafa, ima prekrasan rukopis.” (Vidi: Evlija Čelebi, Putopis, str. 110-111). Derviš Mustafa Mevlevi u izvorima se navodi i kao Katibi Mustafa Bosnevi. Pod ovim drugim imenom navode ga: Šejhi, Safaji, Esrar-dede, Hamer, Kadić, Bašagić, Šabanović, Handžić, Balić, A. Šiljak-Jasenković i drugi koji su o njemu pisali. Šabanović navodi da se školovao u domovini (tj. Sarajevu) i Carigradu, da je nakon završenog školovanja stupio u red mevlevija, da je bio odličan kaligraf, te da je mogao da piše vrlo brzo i lijepo, zbog čega je i uzeo književno ime Katibi. Šabanović, također, navodi da je derviš Mustafa prepisao mnoga djela glasovitih mevlevijskih učenjaka i pjesnika, te da se svi izvori slažu da je umro u Jeni Šehiru (Larisi) 1078. (1667-68.) godine. Po svoj prilici, derviš Mustafa je u tekiji na Bendbaši prepisao i cijelu Mesneviju Dželaluddina Rumija. Nažalost, ona je nastradala u velikom požaru 1697. godine prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo. Po svoj prilici, derviš Mustafa je bio poznanik i lični prijatelj pjesnika Zekerija-a Sukerija, koji mu je spjevao dva tariha (jedan na turskom i drugi na perzijskom) prilikom puštanja brade i treći povodom njegove smrti (Vidi opširnije: Amina Šiljak-Jasenković, POF, br. 44-45, Sarajevo, 1996, str. 75-91). Koliko je meni poznato, jedino je Šabanović derviša Mustafu svrstao u prepisivače Kur’ana: ”Istoimeni kaligraf-mevlevija prepisao je i jedan Kur’an koji se nalazio u posjedu knjižara i izdavača B. Kalajdžića.” (Vidi: H. Šabanović, Književnost…, str. 327-328). Ne znam da li je riječ o istom mushafu koji spominje Šabanović, ali ja sam prije 5-6 godina u Istorijskom arhivu Sarajevo pronašao i kataloški obradio jedan mushaf pod inv. brojem R-396 koji je 1068. (1657-58) godine prepisao derviš Mustafa el-Mevlevi el-Bosnevi (Vidi: H. Popara, Katalog rukopisa Historijskog arhiva Sarajevo, Svezak II, br. 695, str. 5-6). Tada nisam mogao ni slutiti da će ovaj mushaf, kao djelo vrhunskog kaligrafa, vidjeti milioni korisnika interneta širom svijeta. Ovaj mushaf po prvi put je prikazan javnosti na Izložbi mushafa Historijskog arhiva Sarajevo u Gazi Husrev-begovom hanikahu u Sarajevu 2011. godine. Tom prilikom ga je neko slikao i stavio na internet, a odatle preuzeli mnogi portali širom svijeta. Čudi me da on do danas nije privukao pažnju ni jednog našeg istraživača kulturne baštine i da o njemu nije napisan ni jedan rad. Tražeći kaligrafe-Bošnjake među prepisivačima blizu dvije hiljade mushafa koji se čuvaju u zbirci mushafa biblioteke kralja Abdulaziza u Medini, na moje veliko iznenađenje, pod brojem 33 pronašao sam i mushaf koji je 1075. (1664-65.) godine prepisao Derviš Mustafa Mevlevi, Sarajlija. Nisam mogao da vjerujem svojim očima i da se ne upitam: Jeli moguće da se radi o istom čovjeku? Mislio sam da se, možda, radi o dvije osobe koje su slučajno savremenici, kojima je slučajno isto ime i sufijsko opredjeljenje. Međutim, sve je upućivalo na to da se radi o jednoj te istoj osobi. Zar Evlija Čelebi u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši u Sarajevu decidno ne spominje derviša Mustafu Mevleviju i zar se ne divi njegovom kaligrafskom umijeću? Zar prepisivač mushafa koji se čuva u Historijskom arhivu u Sarajevu, 2-3 godine ranije, za sebe nije rekao da je derviš Mustafa Mevlevi el-Bosnevi? Zar prepisivač mushafa u Medini, koju godinu kasnije, za sebe nije rekao da je derviš Mustafa Mevlevi, Sarajlija?
MEDINSKI MUSHAF JE NJEGOV DEVEDESETI PRIJEPIS
Kada sam konačno i bez ikakve sumnje utvrdio da je riječ o istom kaligrafu, dervišu Mustafi Mevleviji, Bošnjaku i Sarajliji, istom onome kojega hvali Evlija Čelebi, suočio sam se sa drugim nevjerovatnim podatkom; da je to njegov devedeseti primjerak prijepisa mushafa. Naime, u kolofonu na kraju mushafa on je doslovno napisao: Ve bi itmami hazihe en-nusha eš-šerefe sareti-l-mesahifu tis’˜Š«ne temamen bi hatte. (Završavajući prijepis ovoga časnog primjerka broj mushafa koje sam prepisao svojom rukom dostigao je devedeset). Ovome podatku čudio se i sam Abdurrahman ibn Sulejman el-Mezini, koji je priredio Katalog mushafa biblioteke kralja Abdulaziza u Medini, pa je u poglavlju o mushafima iz jedanaestog stoljeća po Hidžri (el-Mesahifu el-mahtŠ«tatu fi-l-karni el-hade ‘˜ašere) u posebnoj napomeni napisao: Inne Derveš Mustafa el-Mevleve es-Saraje huve ekseru-n-nissahi intadžen fe haze-l-karni… (Derviš Mustafa el-Mevlevi es-Saraje je najplodniji prepisivač mushava u ovom stoljeću). Možemo pretpostaviti da gore navedeni biografski podaci o dervišu Mustafi Mevleviji iz Sarajeva priređivaču kataloga mushafa biblioteke kralja Abdulaziza u Medini, Abdurrahmanu el-Meziniju nisu bili dostupni i da je mislio da se, najvjerovatnije, radi o nekom dvorskom pisaru, jer se pod izrazom saraj najčešće misli na dvorac i palaču vladara ili nekog velikodostojanstvenika. Međutim, ovdje je riječ o Saraj Bosni, starom nazivu za Sarajevo. Kod nas se do sada vjerovalo da je, apsolutno, najviše mushafa prepisao hafiz Ibrahim ibn hadži Muhamed es-Saraji (Sarajlija), imam Careve džamije u Sarajevu s kraja 18. i početka 19. stoljeća. O njemu je rahmetli Kasim Dobrača napisao: ”To je Sarajlija Šehović hafiz Ibrahim, sin Hadži Muhammedov, dugogodišnji imam Careve džamije u Sarajevu. On je prepisao najmanje 66 mushafa. Šezdeset prvi i šezdeset šesti primjerak nalazio se kod H. Mujage Merhemića u Sarajevu. Iz datuma na pojedinim mushafima vidi se da je prepis jednog mushafa dovršavao za nepunu godinu dana.” (Vidi: K. Dobrača, Katalod rukopisa GH biblioteke, Svezak I, str. 25). Sada će se to počasno mjesto morati uspupiti dervišu Mustafi Mevleviji koji je 150 godina prije njega prepisao najmanje 90 mushafa. Gdje su ostali njegovi prijepisi mushafa zasada nije poznato. Može se pretpostaviti da ih je većina u burnim vremenima, ratovima i požarima nastradala. Preostaje nada da će se još bar neki pronaći.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Prošle sedmice (u petak 5. juna 2015) u posjeti Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu boravila je jedna grupa univerzitetskih profesora iz Saudijske Arabije. Tom prilikom, njima je skrenuta pažnja na vjekovne veze Bošnjaka s Mekom i Medinom, s posebnim naglaskom na to da više današnjih mekanskih i medinskih porodica vodi porijeklo iz Bosne. Oni su predložili da bi pod hitno trebalo oformiti jedan mješoviti tim istraživača koji bi na osnovu arhivske građe u Meki, Medini i Sarajevu rasvijetlio te veze. Svakako, tu bi trebalo uključiti i naše studente u Meki, Medini i Rijadu. Njima mora biti jasno da u starim rukopisima i arhivskim dokumentima mogu pronaći ono što u fakultetskim udžbenicima nikada neće naći; npr. da jedan Bošnjak prije više od dvjesta godina, nije bio samo imam i hatib Poslanikove, a.s., džamije u Medini, nego i veliki ljubitelj matematike i astronomije. U potrazi za rub-tahtama, astrolabima, dvogledima i teleskopima, on je putovao u Evropu i na krovu svoje kuće u Medini instalirao jednu malu opservatoriju, u kojoj je, osmatrajući zvijezde, provodio po cijelu noć. Zar jedna takva ličnost ne zaslužuje da bude predmetom istraživanja i izrade magistarskog ili doktorskog rada? O ovoj ličnosti, ako Bog da, pisat ću u jednom zasebnom radu.
Hfz. Haso Popara
Preporod, GOD XLV, BROJ 11/1045, 1. JUNI 2015.
