Evladijjet vakufi o Bosni i Hercegovini

Evladijjet vakufi o Bosni i Hercegovini

Evladijjet ili porodični vakuf je vrsta vakufa u kojem uvakufljena imovina, kao i kod tzv. samostalnih, slobodnih /srf/ vakufa, pripada vakufu, a pravo uživanja dobiti od vakufa vakif zadržava za sebe dok je živ i za svoje direktne potomke.

    Kad nestane
njegovih potomaka, koji su precizno navedeni u vakufnami, vakuf gubi osobine
evladijjeta i prelazi u slobodni, samostalni, odnosno srf vakuf. I kod
evladijjet vakufa pravni zastupnik zadužbine je vakuf kao pravno lice, a
potomci su samo plodouživaoci vakufnamom preciziranog dijela vakufske imovine
bez prava raspolaganja u smislu prodaje, naslijedstva, davanja u zalog i sl.

    Evladijjet vakufi
su prisutni u Bosni i Hercegovini u istoj mjeri, ako ne i više u odnosu na samostalne,
odnosno slobodne vakufe. Drugim
riječima, rijetki su vakufi koji u sebi nemaju bar neki elemenat evladijjeta,
odnosno porodičnog vakufa.

    Ovdje možemo
govoriti o nekoliko vidova ili načina uvođenja potomaka u pravo korištenja
vakufskom imovinom.

kada vakif uvakufljuje stambene objekte i vakufnamom daje
pravo svojim nasljednicima da u njima stanuju dok su      oni živi;

pravo tevlijjeta, odnosno pravo upravljanja vakufom koje
je, gotovo po pravilu, vakif zadržavao za sebe, ali       nerijetko je to pravo bilo
naslijedno, dok muški potomci ne presele na Ahiret;

treći vid evladijjet vakufa je kada vakif vakufnamom dio
ili ukupnu dobit od vakufa ostavlja svojim nasljednicima po muškoj ili ženskoj
liniji.

    Ova
prava nasljednika u našoj literaturi su označavana kao pravo sukna (stanovanja u uvakufljenom
objektu), tevlijjeta (upravljanja u
svojstvu mutevellije ili nazira) i pravo na fazla,
odnosno dobiti od vakufa.

Specifičan vid evladijjet vakufa koji susrećemo u Bosni i
Hercegovini je vakufljenje knjige, odnosno evladijjet
biblioteke
. Samo u Sarajevu poznate su tri značajne biblioteke koje su
vakufnamom određene kao evladijjet vakuf. Riječ je o Biblioteci Mustafa-bega
Džennetića, koji je vakufnamom iz 1872. godine uvakufio kolekciju od 35 kitaba,
na svakom utisnuvši vlastiti pečat. Mustafa-beg je u vakufnami zapisao i ovo:

– određujem da uvakufljene
kitabe moji – muški nasljednici, koji budu u konaku stanovali, ne smiju iz
konaka na drugu stranu odnijeti, a kad oni svi po redu presele na Ahiret,, da
je od strane Šeriata imenovani mutevellija vlastan kako konak tako i ostale
uvakufljene nekretnine pod najam izdavati i na određene dobrotvorne svrhe
trošiti;

    Dženetića biblioteka je nakon 150
godina pretvorena u opći vakuf, pošto su muški potomci izumrli, a revnosni
kadija ispoštovao odredbe vakufname. Njegova biblioteka se danas nalazi u
sastavu Gazi Husrev-begove biblioteke.

    Hafiz Osman-efendija, sin Muhammedov,
iz Sarajeva, muderris Đumišića medrese, uvakufio je 102 kodeksa, odnosno uveza
rukopisa sinovima, te muškim i ženskim potomcima, odredivši da se biblioteka, kada
izumru njegovi potomci, ima predati na čuvanje hafizi-kutubu, odnosno
bibliotekaru Osman Šehdijine biblioteke u Sarajevu, što nikada nije učinjeno.

    Hadži hafiz Muhammed Baki Džino-zade (Džinić) uvakufio je
svome muškom potomstvu biblioteku od 100 kodeksa, odnosno 130 djela iz raznih
oblasti islamskih i općih nauka.

    Predmet evladijjet vakufa bila je sva
pokretna i nepokretna imovina, isto kao i kod općih vakufa. Početkom XX
stoljeća Ahmed-aga Henda uvakufio je mektebe, dućane i druge nepokretnosti u
mahali Sinan vojvode-hatun u Sarajevu i odredio da se od prihoda ovih vakufa ,
pored ostalog, održava i njegov mezar, odnosno turbe za čiju izgradnju je
isposlovao dozvolu još dok je bio živ.

    Ibrahim-ef, sin hadži Salih-ef., imam
Neziragine džamije u Mostaru, zaviještao je u selu Blizancima, nahija Brotnjo:

– kuću s avlijom,
sijenicom, gumnom i baščom;

– vinograd od
oko pet motika, vinograd u polju pod kulom od oko 25 motika, i vinograd na
mjestu Kopnjak od oko l0 motika loze;

– vakif će
doživotno sa svim navedenim raspolagati, a kad umre, žena mu Alija, kći hadži
Husejnova, koja će biti mutevellija,

ona će svaki dan učiti po tri “Ihlasa”, i tri salavata
i uoči svakog petka i ponedjeljka “Ja-sin” i sevap poklanjati za Muhammedovu dušu,
duše njegovih ashaba, djece i rodbine, za moju dušu i duše mojih pređa i djece,
duše svojih pređa, za dušu Hasandedića hadži Ibrahima i majke mu Aiše i duše
svih muslimana;

ona će koristiti sve prihode od vinograda;

– određuje da se
svake godine podijeli sirotinji Nezir-agine mahale po jedan tovar dobrog
grožđa.

    Poslije njezine smrti mutevellije će biti djeca moje
kćeri Zejnebe, s koljena na koljeno. Kad oni izumru, onda će mutevellije biti
oni u čijem se posjedu bude zemlja nalazila. U trećoj dekadi džumade-l-ahira 1165.
(1752.) godine”.

    Mogli bismo na ovom mjestu citirati stotine
ovakvih i sličnih vakufnama.

    Postavlja
se pitanje šta je motivisalo vakife da u svojoj nakani da, ostavljajući vakuf
kao bogougodno djelo, njegovu realizaciju uvjetuju uvođenjem svoje porodice,
odnosno nasljednika:

    Odgovor
na ovo pitanje možemo tražiti u slijedećem:

želja vakifa da obezbijede punu, rekli bismo, domaćinsku
brigu za uvakufljena dobra od strane svojih nasljednika;

potreba da materijalno zbrinu i dio vlastite porodice i
njihove nasljednike;

da kroz evladijjet vakuf ostave obavezu svojim
nasljednicima učenja kur'anskih sura, dova i drugog zikra pred dušu vakifovu;
tako da su rijetki evladijjet vakufi u kojima vakif uživaocima ne ostavlja neki
vid takve obaveze; Sinan-beg Boljanić je odredio svojim sestrama od čiste
zarade vakufa po dvije akče dnevno, a supruzi, Šemse-kaduni, pet akči, također
dnevno. Ali je, kao i većina drugih vakifa odredio i slijedeće:

    Zauzvrat, neka one svaki dan uče petnaest puta
suru Ihlas, a nagradu od Boga za to da poklone za dušu vakifa dobrotvora
(Sinan-bega).

    Naravno, jedan od važnih razloga je i želja vakifa da
spriječi nasljednike da se neodgovorno odnose prema njihovom imetku, pa im je
vakuf kao pravni sljednik imovine bio neka vrsta tutora i garancija opstanka
ostavljenih dobara.

    Evladijjet vakufi su nesmetano egzistirali i funkcionirali u sklopu
pravnog sistema Osmanskog carstva. Dolaskom austrougarske uprave u naše krajeve
javlja se česta zloupotreba evladijjet vakufa.

    U nastojanju da regulira vlasničke
odnose na principima građanskog prava Zemaljska vlada je 1886. godine donijela Gruntovni zakon za Bosnu i Hercegovinu. Paraf
ili član 24 ovoga zakona predviđao je:

”nekretnine od kojih
posjednik samo godišnji zemljišnji danak (mukatai zemii) vakufu daje, ali inače
sva prava mulkovnog vlasnika vrši, valja upisati na ime posjednika kao
mulkovnog vlasnika, pak treba ujedno daću ili godišnji zemljišni danak na
korist dotičnog vakufa kao realni teret po ustanovama 29. parafa upisati”.

    Na osnovu ovako nejasno formuliranog
zakonskog rješenja i kasnije njegove grube zloupotrebe, mnogi uživaoci
evladijjet vakufa, kao i mukatta'a vakufa, upisali su nekretnine koje su
uživali kao svoje vlasništvo i na taj način izuzeli ga iz vakufskog dobra i
postali i de facto i de jure njegovi vlasnici. Identično se
dogodilo i sa vakufima koji su vakufske objekte izgradili na zemljištvu drugog
vakufa. Poznato je da su mnogi vakufi Gazi Husrev-begovom vakufu plaćali mukatu
(prevedeno u naš rječnik kiriju). Na osnovu krive interpretacije ovog zakona i
blagonaklonosti ondašnje Zemaljske vlade uknjižili su zemljišta i nekretnine u
pravo vlasništva, a ne pravo korištenja koje im je vakufnamom i u jednom i u
drugom slučaju bilo određeno. Teoretičari šeriatskog prava kao i Vakufsko-mearifski
sabor oštro su ustali protiv ovakve zloupotrebe i prisvajanja evladijjet vakufa
u privatno vlasništvo. U našoj literaturi objavljeno je niz natpisa u Novom
Beharu, Glasniku Islamske zajednice, Kalendaru Gajret, Mjesečniku
i drugim časopisima
iz pera šeriatskih sudija hafiza Abdullaha Buštalića, Mehmeda Alija Ćerimovića,
Mustafe Mehića i drugih. Vakufsko-mearifski sabor je kod Zemaljske vlade
isposlovao i opsežnu Okružnicu od 24. 12. 1917. godine kojom je traženo od kotarskih
i šeriatskih sudova da se evladijjet vakufi ne mogu knjižiti kao pravo svojine.
Nastala je jalova polemika oko toga koji sud je nadležan u kom predmetu, a sve
čini se s ciljem dodatnog zamagljivanja ovoga problema.

    Dobrim dijelom zloupotrebom zakonskih
rješenja, teškom političkom, ekonomskom situacijom u Bosni i Hercegovini u XX
stoljeću, većina evladijjet vakufa je propala i završila u rukama neodgovornih
ili neupućenih korisnika kao njihovo vlasništvo.

Umjesto
zaključka:

    Vakuf je trajno dobro utemeljeno na
iskrenoj želji vakifa da u ime dragog Boga iz svoga imetka izdvoji dio imovine
i njene prihode namijeni vjerskim, kulturnim, obrazovnim, socijalnim i drugim
potrebama društva. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini putem Vakufske
direkcije revitalizirajući vakufe, pa u sklopu toga i evladijjet vakufe, na
određen način ispravlja nepravdu koja se već stoljeće i pol nadvila nad vakifovu
volju da njegov vakuf do Sudnjega dana služi za dobrobit mjesta u kojem je
osnovan.

    U nastojanju Vakufske direkcije, odnosno Islamske
zajednice da očuva, obnovi i bdije nad vakufom treba prepoznati šansu ovoga
društva za vlastitom moralnom obnovom i stvaranjem neophodnih pretpostavki
prosperitetnog razvoja u budućnosti.

    Takav razvoj nije realan na obnovi vakufa
/ bili oni nezavisni ili evladijjet/ koji nemaju posve jasno Šeriatom
precizirano utemeljenje, nego su transformisani pod sumnjivim okolnostima
jednog za muslimane teškog historijskog perioda.

    Islamska zajednica, posebno njen
intelektualni dio, treba jasno, poput ranije spomenutih alima i šeriatskih
sudaca, riječju i perom, progovoriti o ovim pitanjima i svoj odnos prema takvim vakufima graditi na
šeriatskim propisima i historijski provjerenim činjenicama i iz njih dobivenim
saznanjima. Nekritičan odnos prema ovim pojavama mogao bi u budućnosti imati
teške posljedice za funkcioniranje mnogih segmenata Zajednice i društva.


Mr. Osman Lavić, direktor Gazi Husrev-begove Biblioteke