U Leksikonu velikana Mekke od 7. do 14. stoljeća po Hidžri što ga je 2000. godine izdao Odsjek za enciklopediju i historiju Mekke i Medine pri Fondaciji El-Furkan za islamsko naslijeđe (Al-Furqan Islamic Heritage Foundation) iz Londona, a koju je osnovao i finansira šejh Ahmed Zeki Yemani (bivši ministar vanjskih poslova Kraljevine Saudijske Arabije i dugogodišnji predsjednik OPEC-a), našlo se i ime Bošnjaka Osmana ibn Ahmeda, čijoj se učenosti, skromnosti i rječitosti dive njegovi savremenici iz Mekke, a biografi njegove riječi navode kao bisere govorništva.
Piše: Haso Popara
Upitan: ”Zašto preferiraš osamljenost i izbjegavaš druženje sa svijetom?”, naš Osman je odgovorio: ”Ja nisam sam. Ja se družim s Kur'anom i šapatom s Allahom (munadžat) dok klanjam, obavljam zikr i učim Kur'an, te u potpunom miru, spokojstvu i zadovoljstvu provodim život, uživajući u slasti znanja i marifeta. Ljudi su navikli da svoja usta ispiraju tuđim obrazima (tj. da ogovaraju druge) i da se tako, od jednog do drugog, naslađuju. Ako se s njima družim i to im odobravam, onda sam grješnik i izazivam Allahovu srdžbu. Ako to prećutim, ćutnjom im to odobravam i postajem njihov saučesnik. Ako, pak, kažem da ne valja to što rade, onda me preziru i ponižavaju.” (Vidi: Omer Abduldžebbar, Siyar wa taradžim, str. 221). U spomenutom Leksikonu se dalje navodi da se Osman ibn Ahmed školovao na Savletiji medresi u Mekki, da je na njoj, kasnije, radio kao muderris, da je cijeli život proveo u širenju znanja u Haremi-šerifu u Mekki i da je umro 1342. (1923-24.) godine.
Savletija medresa
Savletija medresa je najstarija škola, ne samo u Mekki i Saudijskoj Arabiji nego i na cijelom Arabijskom poluotoku, a koja u kontinuitetu radi punih 146 godina. Osnovao ju je poznati islamski učenjak šejh Muhammed Rahmetullah el-Hindi, koji je u Mekku došao iz Indije 1274. (1857.) godine. On je nekoliko godina svojim učenicima držao predavanja u samom Haremi-šerifu, sve dok mu jedan bogati muhadžir iz Indije nije ustupio nekoliko kuća u koje je izmjestio svoje učenike. Godine 1289. (1872.) na hadž u Mekku došla je jedna imućna žena iz Indije po imenu Savletnisa, koja je iza umrlog muža naslijedila ogromno bogatstvo i htjela u Mekki ostaviti neku zadužbinu. Na preporuku šejha Rahmetullaha, ona je u starom dijelu Mekke, zvanom Hayy el-Handerisa u neposrednoj blizini Harema, dala kupiti lokaciju i na njoj sagraditi, za ono doba, savremenu školu koja je po njoj dobila ime El-Medrese es-Savletija. Ova škola vremenom je prerasla u jedan od najprestižnijih obrazovnih centara u islamskom svijetu, pa je zbog velikog priliva studenata iz mnogih zemalja (od Indonezije do Maroka i od Bosne do Zanzibara) više puta proširivana. Kada je ova škola postala pretijesna da primi sve kandidate, počela su se širom Mekke otvarati njena isturena odjeljenja. Istovremeno, njeni svršenici, po povratku u svoj zavičaj, po uzoru na Savletiju medresu u Mekki, osnivali su škole u svojim mjestima. Godine 2010. stara zgrada Savletije medrese je radi proširenja Haremi-šerifa porušena. Ova škola iznjedrila je na hiljade muftija, kadija, muderrisa, imama, hatiba, šejhova, hafiza i drugih alima. Njen svršenik je i gore spomenuti šejh Ahmed Zeki Yemani. Budući da Savletija medresa nikada nije prekidala s radom i da je njena arhiva u potpunosti sačuvana, ozbiljnim istraživanjem mogla bi se tačno utvrditi imena naših znanih i neznanih alima koji su je završili ili na njoj predavali. Potpuno sam ubijeđen da muderris Osman nije bio jedini Bošnjak koji ju je pohađao, a kasnije na njoj i predavao.
Ko je Bošnjak Osman ibn Ahmed?
Ma koliko zvučalo nevjerovatnim, ime Osmana ibn Ahmeda, i pored desetaka odbranjenih magistarskih i doktorskih radova iz naše kulturne baštine, nije ušlo ni u jedan leksikon naših alima. Koliko je meni poznato, o njemu na bosanskom jeziku nije napisan ni jedan naučni rad, ni jedan članak, ni jedna jedina riječ. Da stvar bude još čudnija, sve donedavno je bilo živih ljudi koji su ga mogli zapamtiti. Danas, kada njih nema, moramo se zapitati: Kakav smo mi to narod koji svoje velikane ne može pamtiti ni stotinu godina?
U nastavku ovoga rada pokušat ću i, nadam se, uspjeti, bar djelimično, rasvijetliti ličnost ovoga zaboravljenog Bošnjaka, čije se ime, mimo stotina drugih, našlo u Leksikonu velikana Mekke.
Na ovo istraživanje potakao me je jedan Bosnavi iz Mekke koji je, istražujući korijene svoje porodice, početkom ove godine posjetio Gazi Husrev-begovu biblioteku. Prema njegovim riječima, porodica Bosnavi (koju ne treba miješati s porodicom Bošnjak) prisutna je u Mekki blizu dvije stotine godina. Iz ove porodice potječe i šejh Ahmed Bosnavi, mujezin u Haremi-šerifu u Mekki, koji je u februaru ove godine doživio moždani udar i za čiji se oporavak interesirao osobno kralj Selman.
Nekako u isto vrijeme, Gazi Husrev-begova biblioteka je od jedne sarajevske porodice (Rešada Tahirović i Ate Tahirović-Sudžuka) dobila na poklon bogatu kolekciju starih knjiga, časopisa i novina, među kojima je pronađeno i nekoliko rukopisa i dosta originalnih dokumenata na turskom, njemačkom i bosanskom jeziku. Među ovim dokumentima pronašao sam i pet originalnih pisama Osmana Bošnjaka na turskom jeziku, od kojih su četiri ovjerena i njegovim ličnim pečatom s natpisom na arapskom jeziku: Rabbi sehhil umure Osman Nuri! (Gospodaru, olakšaj poslove Osmanu Nuriji!). Po svoj prilici, Nuri je njegov mahlas, a ne prezime. Svih pet pisama adresirano je na sahadžiju hadži Mustafa-agu Sudžuku, (sina hadži Ibrahima Sudžuke i Hanife, kćerke hadži Abdullahove), dugogodišnjeg ćehaju sahadžijskog esnafa u Sarajevu. Umro je u Sarajevu u petak, 6. zu-l-kade 1319. (14. februara 1902.) godine. Njegovu smrt u svome Nekrologiju umrlih muslimana Sarajeva na turskom jeziku zabilježio je Mustafa-ef. Abaz, imam džamije Mokro-zade hadži Sinana u Ćebedžijama u Sarajevu.
Prvo pismo datirano je 17. zu-l-hidždže 1307. (4. augusta 1890.), drugo 17. zu-l-hidždže 1308. (24. jula 1891.), treće 17. zu-l-hidždže 1310. (2. jula 1893.), četvrto 15. zu-l-hidždže 1311. (19. juna 1894.) i peto 17. zu-l-hidždže 1314. (20. maja 1897.) godine. Budući da su sva pisma datirana neposredno poslije sezone hadždža, pouzdano se može tvrditi da su poslana po sarajevskim hadžijama koji su se poslije obavljenog hadždža vraćali kući. U prvom pismu on se potpisao kao: Bogu ponizni molitelj, Osman Bosnevi, nastanjen pored Zavije šejha Sulejman-efendije Zuhdije ispod brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi, u drugom: Bogu ponizni molitelj, Bosnevi (Bosanac), nastanjen u blizini brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi, u trećem: Bogu ponizni molitelj, Osman Bošnjak, nastanjen ispod brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi, a u četvrtom i petom: Bogu ponizni molitelj, Bošnjak hadži Osman, nastanjen ispod brda Ebi Kubejs u Mekki-Mukerremi. Da pisma nisu ovjerena njegovim ličnim pečatom, moglo bi se pomisliti da se radi o dvojici Osmana, od kojih je jedan Bošnjak, a drugi Bosanac. Ovako je, u najmanju ruku čudno, da se jedna te ista osoba u razdoblju od samo sedam godina predstavlja, čas kao Bošnjak, a čas kao Bosanac. To je najbolji dokaz da današnje polemike oko imena bosanskohercegovačkih muslimana nisu nikakva novina.