Bosanska Gradiška je prije 300 godina imala ”sigurnu kuću” smještenu uz džamiju

Bosanska Gradiška je prije 300 godina imala ”sigurnu kuću” smještenu uz džamiju

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu prva je biblioteka koja je sagrađena na ovim prostorima, 1537.godine. Vakufnamom o svojoj medresi Gazi Husrev-beg je predvidio da: “Što preteče od troškova za gradnju medrese, neka se za to kupi dobrih knjiga, koje će se upotrebljavati u spomenutoj medresi, da se njima koriste čitaoci i da iz njih prepisuju oni koji se bave naukom”.

Ova biblioteka postala je simbol borbe za očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, a njen ukupni fond obuhvata više od 100.000 bibliotečkih jedinica.

Posebno je značajna kolekcija starih rukopisa koja je jedinstvena na ovim prostorima, a u fondu Gazi Husrev-begove biblioteke nalazi se 10.561 rukopis na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku (pisani arebicom). Iako većina ovih rukopisa potječe iz velikih islamskih centara kao što su: Meka, Medina, Kairo, Bagdad, Damask, Istanbul i drugi, znatan broj ih je nastao (napisan ili prepisan) u našim krajevima, i to ne samo u gradovima i kasabama nego često i u zabačenim mjestima.

O neprocjenjivom blagu koje ti rukopisi ”kriju” za Fenu govori hafiz Haso Popara, bibliotekar koji vodi Fond rukopisa u ovoj biblioteci. Dokument koji je od neprocjenjive važnosti Popara otkriva ekskluzivno za Fenu.

U jednom izvještaju, kaže Popara, koji je koncem rebiul-evvela 1114. (jula 1702.) godine Visokoj porti uputio bosanski valija Halil-paša Ćoso navodi se da je poslije mirovnog sporazuma s Austrijom (1699.) popravljena tvrđava Gradiška na obali Save i sultan Sulejmanova džamija u samoj tvrđavi, te da su za potrebe ehalije, koja se počela vraćati u varoš, sagrađene i otvorene još dvije džamije: džamija sultana Mustafa-hana s mektebom i džamija hadži Mehmed-bega Memibegovića.

U izvještaju se navodi detaljan popis s imenima i dnevnom plaćom službenika i posluge Mustafa-hanove džamije: imama, hatiba, vaiza, mujezina, sala-hana, temdžid-hana, muarifa, džuzhana, kajima, feraša, mualima, zamjenika mualima, mutevelije i pisara, kao i troškova oko održavanja džamije i mekteba.

“Ono što je zanimljivo jeste činjenica da je u sastavu kompleksa sultan Mustafa-hanove džamije u Bosanskoj Gradišci djelovala i neka ustanova pod nazivom Sikta-zen, kakvu do sada nismo pronašli ni pri jednoj drugoj džamiji u Bosni i Hercegovini”, rekao je.

Pojašnjava da je očito riječ o konstrukciji sastavljenoj od arapske riječi sikt i perzijske riječi zen. Iako se koristi i u turskom i u perzijskom jeziku, riječ sikt je arapskog porijekla i znači: bruka, sramota, pobačaj, nedonošče, abortus.

“Riječ zen je perzijskog porijekla i znači žena. Prema tome, ustanova Sikta-zen je predstavljala neku vrstu sigurne kuće u kojoj su zbrinjavane obeščašćenje i napastovane žene koje su podvrgavane abortusu, nasilnom prekidu neželjene trudnoće”, otkriva Popara.

Radi boljeg razumijevanja okolnosti pod kojima je nastala ova ustanova, potrebno je vratiti se historijskom kontekstu i slijedu događaja koji su joj prethodili.

Dalje pojašnjava, da je poslije velikog poraza Osmanlija pod Bečom (1683.) i na rijeci Tisi (1697.), austrijska vojska ne samo zauzela Mađarsku i Slavoniju nego u oktobru 1697. godine, pod komandom Eugena Savojskog, prodrla i u samo Sarajevo, “koje je opljačkala, do temelja spalila i pri povlačenju sa sobom odvela na hiljade sarajevskih djevojaka i žena, od kojih je većina završila kao roblje. Isti je slučaj bio i sa svim drugim mjestima koja je austrijska vojska bila zauzela”.

“Otuda se može pretpostaviti da su u ustanovi Sikta-zen pri sultan Mustafinoj džamiji u Bosanskoj Gradišci 1702. godine zbrinjavane žene koje su silovali austrijski vojnici”, naglašava Popara.

Nažalost, dodaje, Bošnjacima se, tri stoljeća kasnije, ponovila ista sudbina, kada su morali osnivati slične ustanove za zbrinjavanje hiljada silovanih žena u Srebrenici, Višegradu, Foči, Prijedoru i mnogim drugim mjestima.

Ovaj izvještaj bosanskog valije Halil-paše, smatra Popara, jedini je dokumenat iz kojega se pouzdano vidi da je u Bosanskoj Gradišci nekada postojala sultan Mustafina džamija i u njenom kompleksu Sikta-zen.

Godine 1717. Austrijanci su ponovo zauzeli i opustošili, ne samo Bosansku Gradišku nego i sva druga mjesta na desnoj obali Save i Dunava sve do Beograda.

“Najvjerovatnije je tada stradala i ova džamija sa svim pratećim objektima, pa i ustanovom Sikte-zen. Koliko je nama poznato, sultan Mustafina džamija u Bosanskoj Gradišci više nikada nije obnovljena”, ističe.

U dokumentu se još navodi, kazuje Popara, da je mutevelija vakufa na osnovu hati humajuna (carskog dekreta) murteziki (službenicima i osoblju kompleksa sultan Mustafine džamije) do 1702. godine plaću isplaćivao iz prihoda koje je dobijao od džizje bosanskih zimija (nemuslimanskih štićenika).

Da bi pospješila povratak odbjeglog stanovništva u svoj zavičaj, u ramazanu iste godine Visoka porta je na dvije godine potpuno oslobodila zimije od plaćanja džizje, pa je bosanski valija Halil-paša predložio da se svakom službeniku izda poseban berat, na osnovu kojega bi se odredilo iz kojih će im se prihoda davati plaće.

(FENA)